Bijahu jednom dva zen-svećenika koja su hodala šumom vraćajući se u samostan. Kad su došli do rijeke, vidjeli su ženu kako šćućurena uz obalu plače. Bila je mlada i privlačna.
"Što ti je?" upitao je stariji.
"Majka mi umire. Sama je kod kuće, s druge strane rijeke, a ja je ne mogu prijeći. Pokušala sam", nastavila je djevojka, "ali struja me vuče i nikad neću stići na drugu stranu bez pomoći... Mislila sam da je više neću vidjeti živu. Ali sada... Sad kad ste se vi pojavili, jedan od vas dvojice može mi pomoći da prijeđem rijeku..."
"Kad bismo barem mogli", požalio se mladi. "Ali jedini način da ti pomognemo bio bi da te prenesemo preko rijeke, a naš zavjet čistoće brani nam bilo kakav kontakt sa suprotnim spolom. Zabranjeno nam je... Žao mi je."
"I meni je žao", rekla je žena. I nastavila plakati. 
Stariji je svećenik kleknuo, spustio glavu i rekao: "Popni se."
Žena ni je mogla vjerovati, ali brzo je uzela svoje prnje i popela se svećeniku na leđa. Svećenik je prilično teško prešao rijeku, a mladić ga je pratio.
Kad je došao na drugu stranu, žena je sišla i prišla starom svećeniku s namjerom da mu poljubi ruke.
"Dobro, dobro", rekao je stari povlačeći ruke, "idi svojim putem."
Žena se zahvalno i ponizno naklonila, pokupila odjeću i otrčala put sela.
Svećenici su se bez riječi vratili na put prema samostanu. Još im je preostalo deset sati hoda... Malo prije no što su stigli, mladić upita starca:
"Učitelju, ti znaš bolje od mene za naš zavjet čistoće. Ipak, nosio si na leđima onu ženu čitavom širinom rijeke."
"Ja sam je prenio preko rijeke, to je točno. Ali što je tebi da je još uvijek nosiš na svojim leđima?"

Kad ne znamo što učiniti - trebamo postupati prema savjesti. Onako kako mi osjećamo da je ispravno, čak i ako to znači prekršiti pravilo zbog višeg dobra.